Ljudska aktivnost baš i ne golica planetu. Ne mazi ga, čak ga ne poštuje. Vrlo dobro znamo kako ih troši onaj primat zvan ljudsko biće, rezultat evolucijskog procesa koji je trajao milijunima godina, započetog s prvim primatima. Posebno od toga prije 65 milijuna godina, a od tada, ljudsko biće, iz podreda haplorina i iz obitelji hominidae, nije prestalo nanositi štetu drugim vrstama i zagađivati planet. Njegov najnoviji podvig? Izazvati šesto masovno izumiranje, posljedica čimbenika uzrokovanih ljudskim djelovanjem kao što su prenaseljenost, iskorištavanje resursa i zagađenje.
Kada je u pitanju kontaminacija, emisije ugljičnog dioksida (CO2). Oni uzrokuju višak stakleničkih plinova tako da samo ako ga na vrijeme zaustavimo možemo zaustaviti njegove strašne posljedice. No, iako je istina da čovjek uvelike doprinosi povećanju CO2 koji postoji u atmosferi, postoje prirodni izvori emisije CO2. Ipak, klimatske promjene su posljedica ljudske aktivnosti.
Izgaranje fosilnih goriva i biomase
Osim ako se čuda ne dogode na sljedećim klimatskim summitima (COP21 i sljedeći), proizvodnja CO2 neće prestati rasti u narednim godinama. To se dogodilo od industrijske revolucije, posebno kada se izgaranje naftnih derivata počelo zlorabiti, u 19. stoljeću, i uzrokovati ekološke katastrofe kroz masivno krčenje šuma, ponore ugljika koji smanjuju njihovu sposobnost apsorpcije ugljika.
Od tada je razina koncentracije CO2 u atmosferi naglo porasla. Prirodnim uzrocima pridodaju se i oni uzrokovani ljudskim bićem. Ne zaboravimo da više od 75 posto emisija CO2 uzrokovanih ljudskim djelovanjem dolazi iz fosilna goriva, u koje ubrajamo ugljen, prirodni plin i naftu.
Kada dođe do izgaranja, ugljik koji se nalazi u njima gotovo se potpuno vraća u atmosferu, uzrokujući značajnu neravnotežu u ciklusu ugljika. Da bismo stekli predodžbu o situaciji, evo nekoliko podataka: dok je koncentracija atmosferskog CO2 bila 280 ppm u razdoblju 1000-1750, 200. godine je išla na 368 ppm. U postocima, to bi iznosilo povećanje od 31 posto, što je povećanje bez presedana. Danas je koncentracija najveća u posljednjih 420 000 godina, a možda i najveća u posljednjih 20 milijuna godina.
Neke ljudske aktivnosti pridonose ovoj situaciji, koju nismo kontrolirali punih 150 godina. Oni koji uključuju sagorijevanje fosilnih goriva i biomase (ogrjevno drvo, peleti, plin, nafta i goriva) omogućuju nam proizvodnju energije kojom dobivamo električnu energiju ili je koristimo za proizvodnju materijala ili, primjerice, za transport.
Danas dolazi jedan od najdubljih ugljičnih otisaka prijevoz robe i ljudi. Automobili, zrakoplovi, cestovni, željeznički i pomorski prijevoz, među ostalim vrstama prijevoza, veliki su emiteri CO2, iako su neki veći od drugih, posebno u zračnom ili cestovnom prometu.
Bez obzira koliko je napredak postignut u održivom prometu, njegova je upotreba još uvijek anegdotska u općem kontekstu, baš kao što se povećava korištenje obnovljive energije, povećava se i korištenje fosilnih goriva. Trenutno 99 posto energije koja se koristi za transport dolazi iz fosilnih goriva, a trend se neće promijeniti. Slično, potrošnja električne energije nastaje uglavnom izgaranjem fosilnih goriva. Osim zemalja poput Francuske ili Kanade, ostale ih trebaju za proizvodnju između 60 i 80 posto svoje električne energije.
Glavni izvori emisije stakleničkih plinova: opskrba energijom
Međutim, prema Međuvladinom panelu za klimatske promjene, najveći dio emitiranog CO2 bio je posljedica poglavlja opskrbe električnom energijom, koje uključuje plin, paru, klimatizaciju i vodu za industrijsku i kućnu upotrebu, što predstavlja više od četvrtine globalnih emisija antropogenih (proizvedenih) stakleničkih plinova u izvješću iz 2004.
Industrijska proizvodnja
Industrijski procesi (uključujući uz proizvodnu industriju, građevinarstvo, rudarstvo i poljoprivredu) također su drugi važan izvor emisije ugljičnog dioksida. Bilo korištenjem fosilnog goriva za dobivanje topline i pare potrebne za različite faze njegove proizvodnje ili velikim potrošačima električne energije. Tome moramo dodati i emisije uzrokovane transportom njegovih sirovina i proizvoda.
The prerađivačka industrija, -posebno tvornice papira, proizvodi na bazi minerala, hrana, rafinerije nafte, metal, kemikalije-, oni su koji najviše pridonose emisiji CO2 koju proizvodi industrija, kao i proizvodnja cementa, željeza i čelika, među drugi industrijski procesi, budući da obrada ugljičnih stijena (vapnenac, kreda, itd.) vrlo zagađuje.
Prirodni izvori emisije CO2
Ali nije samo čovjek izvor emisije CO2. Milijunima godina atmosfera ga prima iz vrlo različitih izvora, kao što je isti proces disanja bezbrojnih živih bića, koja iz zraka koji udišu izvlače kisik i ispuštaju CO2, iako biljke kompenziraju tu emisiju tako što su također CO2. tone kada fotosintetiziraju.
The šumski požari Oni su još jedan izvor atmosferskog CO2 koji treba uzeti u obzir. Mnogi se javljaju prirodno, ali čak i oni danas mogu biti neizravno posljedica ljudskog djelovanja, budući da im klimatske promjene pogoduju kroz takozvane ekstremne događaje.
Obilježja požara su drugačija, sada su brojniji i virulentniji, jer je više razdoblja suše, toplinskih valova, a oni su pak jači. Isto tako, kada živa bića umru, razgrađuju se u organskim procesima koji uključuju emisiju CO2. Konačno, pored magme, Vulkanske erupcije proizvode plinovite emisije, uključujući ugljični dioksid.
Ako želite pročitati više članaka sličnih Glavni izvori emisije CO2, preporučamo da unesete našu kategoriju Onečišćenja.
